15.03.2009., nedjelja
Gledam u kavu
|
Kada prođe dovoljno vremena, ti više nećeš biti optimist. Ja više neću biti mlada i luda. Nećemo više goli pod plahtama trčati po starim dvorcima i glumiti duhove prije odlaska na posao. Ni trčati s ukradenom zastavom po glavnom trgu. Nećemo više petkom kupovati kaktuse i hulahopke da bismo nahranili žirafe u tvojoj sobi. Bolje ćemo znati prigušiti smijeh. A radio-stanice će promijeniti nazive. |
- 23:51 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
11.03.2009., srijeda
KAKO SU NASTALI SNOVI
|
ILI Priča o čarobnom vrtuljku (Ova priča je nastala prije nešto više od godinu dana. Napisala sam je za moju najdražu prijateljicu. Njezina je, a i moja želja da je podijelimo s vama :)  Jednom ću možda imati djecu. Trebam nekog da mu ispričam sve te lijepe priče, otpjevam uspavanke i naučim ga o važnosti duge. I leptira, naravno. No do tada, postoji jedno malo biće kojem želim pokloniti priču prije spavanja. Ona je daleko sada. U maloj sobi je upalila svoju svjetiljku i, ispod šarenog pokrivača, veseli se čitanju. Ova se bajka, kao i sve bajke na svijetu, kosi s većinom poznatih zakona fizike, kemije i biologije, no znam da mi ona neće zamjeriti. Dakle, priča. U drevnom nekom vremenu, koje se još nitko nije usudio spomenuti u pjesmama i pričama, nisu postojali snovi. Zamislite kakav je bio taj svijet! Noći su bile samo crno ništavilo, a dani mutni i sivi, isprani kišama i vođeni hirovima svemira. Jedini ukras prirode bilo je stoljetno, nepromjenljivo drveće koje je svoje grane tjeralo gore, prema rijetkim zrakama sunca, koje kao da je i samo zaobilazilo ovaj blijedi svijet. Vjetar je, međutim, bio stalni gost. Nastanio bi se često na svojim putovanjima u granama visokih stabala i svojom snagom proizvodio zvuk gotovo nalik glazbi, često tugujući što nije postojao nitko kome bi ta glazba nešto značila. U tom mračnom svijetu živjeli su i ljudi. Pognute glave, bez želje za visinama, vukli su se po zemlji, boreći se sa svojim sudbinama, gluhi za glas vjetra. No jednog dana, u maloj kolibi u ljudskom naselju, rodila se neobična djevojčica. Naizgled, nije se razlikovala od drugih. Imala je i oči i nosić i usta, male uši, skrivene ispod zamršene kose, a njene nožice su žustro gazile po poljanama. No razlikovala se od drugih zato što su njezine oči primjećivale svijet oko sebe i njezine su uši čule glazbu visoko u lišću stabala. Uvijek s kistom i bojama u ruci, mjesecima je dolazila i satima sjedila pod krošnjama, pokušavajući na papir prenijeti ljepotu koju je bila sposobna vidjeti u svemu. Ponosno drveće, polaskano i uzbuđeno njezinim divljenjem, da bi je usrećilo počelo je jednog dana mijenjati boju lišća, stvarajući prekrasne slike na njezinom papiru i dopuštajući vjetru da jedan po jedan list spusti na njezine ispružene ruke. Bila je to prva jesen u boji, no kad i posljednji list pao na zemlju, uslijedila je hladna zima. Djevojčica je, unatoč tome, i dalje svakodnevno dolazila, ponekad pokušavajući zagrijati hladnu, ispucanu koru drveća svojim nježnim rukama i toplim dahom, i slušajući utješnu pjesmu vjetra koji joj je govorio da je drveće sretno što joj je moglo pružiti toliku ljepotu i radost. Jednog dana, sunce je provirilo iza oblaka i raznježilo se pri pogledu na neobičnu djevojčicu koja je i tog dana hodala od jednog do drugog stabla grleći ih. Odlučilo joj pomoći uperivši svoje jarke zrake i budeći njima usnulu prirodu. Drveće je, okupano suncem, ponovo propupalo, zaodjenuvši se ovog puta ne samo lišćem, nego i najljepšim cvjetovima. U prirodu su doselile ptice i male šumske životinje, ispunjavajuću je zvukovima života. Iz zemlje su izniknuli grmovi i livade su se pozlatile maslačcima. Čak su se i ljudi počeli radovati i primjećivati prekrasne stvari koje su se događale oko njih. Svojim očima i rukama punim ljubavi djevojčica je obojila svijet. No, noći su i dalje bile mračne i, unatoč mjesecu i zvijezdama koji su ih pokušavali osvijetliti, svake su noći boje nestajale u tami. U svojoj mračnoj sobici svake je večeri neobična djevojčica tužna odlazila na spavanje, često neutješno plačući sve dok je ne bi svladao umor. Nedostajale su joj boje i svake se večeri iznova bojala da je svijet nestao zauvijek. Jutrima bi zato, čim bi se razdanilo, trčala iz svoje kolibice i s olakšanjem pozdravljala ptice i cvijeće. Jednog od tih jutara, dok je sretna već lutala šumskim puteljcima sa svojim kistom i bojama, na proplanku ugleda nepoznatu ženu duge, sjajne kose, okruženu bijelim konjima zlatne grive koji su veselo trčali uokolo. Žena joj se obrati: - Čujem te često kako plačeš noćima. Zašto si tužna neobična djevojčice? - Bojim se mraka. U njemu nestaje svijet. Ne vidim u mraku svoje ruke i čini mi se kao da i sama nestanem kada se spusti noć. – žalosno je odgovorila, pitajući se kako ova gospođa zna za njezine strahove. - Hoće li te utješiti ako ti kažem da će te svijet svakog jutra čekati kada otvoriš oči? – upitala je žena. - Dok je dan, znam da će svakog jutra svanuti, ali navečer mi strah stisne srce i zbog njega ne mogu osjetiti nadu da ću ponovo vidjeti ova velika stabla i da ću slušati vjetar pod krošnjama – odgovori djevojčica. - Ti si posebna djevojčica i zbog toga imam za tebe dva poklona. Za početak, načinila sam ti svjetiljku od svjetla krijesnica. Kada padne večer, ponesi je u svoju sobu i ona će rastjerati tamu. Tako ćeš još dugo nakon što padne noć moći uživati u slikama koje si tog dana naslikala. Vidjet ćeš boje i cvijeće i bijele oblake koji su tog popodneva plovili plavim nebom. A kada te svlada san tada ćeš se poslužiti ovim drugim poklonom – pruži joj neobičnu drvenu igračku. - Ovo je čarobni vrtuljak, reče joj – kada ga navineš on će proizvesti glazbu koja doziva snove. Snovi će postati dio tvojih noći. Dok budeš spavala, događat će ti se prekrasne stvari u najljepšim bojama. U njima ćeš moći lutati šumom i igrati se s kunićima koji su po danu previše plašljivi da bi se družili s tobom. U snovima ćeš moći dohvatiti sve oblake koji su ti za dana bili previsoki i izbliza pogledati svakog leptira koji ti je tog dana umaknuo. A ovi konjići koji se vrte u krug, odvest će te i u druge svjetove za kakve nikad nisi ni znala da postoje. Kada je to rekla, žena se sagnula i nježno poljubila djevojčicu, a zatim nestala u šumi zajedno sa svojim konjima. Jedini trag što je iza nje ostao bio je svjetlucavi vjetar koji je još dugo plesao oko sretne djevojčice… I tu je priči kraj. Ako se pitaš je li djevojčica upotrijebila svoje nove igračke, uvjeravam te da je to učinila već prve noći, i u svim noćima koje su uslijedile, i da je sanjala prekrasne snove. Sada je na tebi red da isprobaš čarobni vrtuljak i uživaš u lijepim snovima. U njima, noć ti uzvraća svu ljubav koju danju poklanjaš drugima, čineći ih boljim i sretnijim ljudima i svojim očima bojeći svijet najljepšim bojama. |
- 21:27 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
23.02.2009., ponedjeljak
SLUČAJ S PROZORA
|
Živim u tamnoplavoj lončanici na prozoru, pod listom neke zeljaste biljke. Ja sam bubica. Ne bilo kakva. Ja sam bubica koja pati od agorafobije. S mjesta odakle promatram, svijet kao da svaki dan postaje sve veći, a ja sve manja. Samo čekam trenutak kada će me čudovište odlučiti progutati. Ja sam i jedna pomalo depresivna bubica. Deprimira me ovaj zvuk kiše. To nije sretna Prevertova i Barbarina kiša. Iako, tko zna, možda se upravo sada pod nekom nadstrešnicom u gradu dvoje sretnih ljubi. Statistički gledano, to nije nimalo nemoguće. No ova, dakle, relativno nesretna i relativno sretna, kiša kao da mjesecima ne staje. Lupka po starim, limenim klupicama na prozorima, po staklima, po olucima, uporna, uporna, uporna... Poput onih upornih suza koje se pojavljuju u oku kad ljudi misle da nitko ne gleda. Onih koje ne klize preko nosa tražeći da ih se briše. Onih koje se suše već u očima... Hranim se snovima i pijem maštu. Mršava bubica. Na nogama mi crvene cipelice – za odskakutati do svijeta u kojeme ima malo više izlazaka i zalazaka sunca. U džepu imam sretno dugme. Za slučaj da svijet postane zbilja prevelik, ili za trenutak kada prestanem ostavljati mjesto za ne-moje časopise na još neizabranim policama nekog neizabranog stana. Zaista sam jedna posebna bubica... s ozbiljno debelim dosjeom za gospodina doktora koji liječi duše. |
- 21:05 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
30.04.2008., srijeda
POSLJEDNJI SAN (All that remains)
|
Noć je. Uobičajena atmosfera mojih snova. S rukama u džepovima i u crvenom kaputu, jedina sam boja ovom svijetu, zalutala u mračnim ulicama mokrim od kiše (frizura je postojana – trovremenski taft!). Pomrli velikani postali su samo imena na zidovima, putokazi i adrese sadašnjosti koje mi ništa ne znače u ovim nepoznatim ulicama. Sjetim se kako mi često znaju reći prijatelji, kada po običaju izvalim kakvu glupost, da se nikad nijedna ulica neće zvati mojim imenom. I ne smeta mi. Po prvi put nakon dugog vremena mislim kako je prošlost uistinu precijenjena. Dok se okrećem na mjestu, tražeći poznate fasade zgrada koje bi mi pokazale put, u mirisu mokrog asfalta i ozona zatreperi nečija prisutnost (ili odsutnost). I zatim te ugledam. Oslonjenog na uličnu svjetiljku, nepomičnog i tihog, skrivenog tamom, a toliko blizu svjetlu. Načinjenog od onog tužnog zvuka gitare što me ponekad prati i tihih večeri koje provodim sama. Zastanem i, obgrljena svjetlošću lampe, promatram te. Na tren pomislim da ćeš mi prići, da ćeš me poljubiti u kosu kao dijete i pomirisati glatku kožu mog ramena. Da ćeš mi reći: Lijepo je sresti te, pročitati moje misli i prepoznati melodije koje se stvaraju u njima. No ne prilaziš. Poput priviđenja zaustavljenog vremena, biraš ostati samo tamni dio nepoznate ulice, za mene bilo tko, bilo kada, bilo gdje. Prepuštam te tvojoj tami, dragi. I nekako mislim da je ovo zadnji put da se ovako susrećemo. Postaješ dio prošlosti, naziv jedne od slijepih i napuštenih ulica mog života. Nove slike košmarnog sna guraju me u brze vlakove. Susrećem ljude koji stoje na svjetlu. Mašu mi sretno na stanicama ili ulaze u vlak. Putuju sa mnom. Na svakoj karti stoji: Put do Jutra. |
- 09:58 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
28.03.2008., petak
IZ NEKOG DNEVNIKA
|
Želio sam opisati svijet, jer je život u neopisanom svijetu bio presamotan. (Krauss, Nicole, Povijest ljubavi) 27. 03. 1988. Dragi gospodine Sudbina! Jučer sam s mamom gledala emisiju o porukama u boci. Kažu da onom tko ih nađe mijenjaju život. Jedna žena je rekla da je čovjek kojeg je upoznala preko takve poruke, njezina sudbina. Pa sam odlučila da ti pišem. Svojoj sudbini. Da ti promijenim život, tako da znaš da postojim i da se ne bi oženio za nekog drugog prije nego što ja odrastem. Zovem se X. i idem u treći razred. Živim u gradu na moru. Sutra ću, kada se rivom budem vraćala iz škole, ovu poruku poslati u more. Znam da sam još mala, ali tatina teta mi svaki put kad me vidi kaže da brzo rastem. Moram ti odmah priznati da mi se malo sviđa jedan dječak što nedjeljom ministrira u crkvi. Ima smeđu kosu. Ne znam kakve su mu boje oči jer ga nisam još vidjela izbliza, ali mislim da se i ja njemu malo sviđam jer često pogledava prema klupi gdje sjedim i smijucka se. Pomalo se nadam da će možda on pronaći ovu poruku jer sam sanjala jednom da smo se oženili. Jedino čudno u snu je bilo da je on bio jako veliki pa me stavio da mu sjedim na ramenu. Ali, ako on nisi ti, onda ti sigurno nije drago što sam zaljubljena u nekog drugog, pa ti neću više o tome pisati. A i sigurno ću se uskoro odljubiti od njega kao što sam se i od onog u kog sam bila zaljubljena u vrtiću. Osim mene, u mojoj obitelji imaju i moja dva brata. Stariji brat ne želi ići sa mnom u školu jer kaže da sam mala i glupa. A sigurno se ne sjeća kako smo se dok smo bili mali prije spavanja držali za ruke jer smo se bojali. Mama se ponekad ljuti na njega zbog toga što neće ići sa mnom u školu, ali kaže da ne može ništa. Mlađi brat stalno hoda za mnom i zove me glupim nadimkom jer ne može još izgovoriti moje ime. To me živcira, a i sramota me kada netko iz razreda čuje kako me zove. Mama kaže da je lijep taj moj nadimak i da me brat jako voli i da ga moram čuvati. To mi je naporno jer je stalno sa mnom. Mama čak kaže da nju nekad slučajno zovne mojim imenom pa ona bude tužna. Volim brata jer me voli i kad sam zločesta prema njemu. Osim nas 5, s nama živi i baka. Ona je nepokretna i često ostajem sama s njom i bratom da ih čuvam. Malo se bojim ostajati tako sama. Nekad se ona pravi da joj je pozlilo jer zna da ću onda stalno sjediti pored nje i slušati je kako priča. Danas sam cijelo popodne morala špijunirati naše kokoši jer je mama uvjerena da negdje poskrivećki nesu jaja. Usput sam brala divlje gladiole i pelin koji rastu blizu kokošinjca. Znala sam da neću otkriti novo gnijezdo. Nikad ne otkrijem. Moram ti se pohvaliti da se više ne bojim mraka. Samo ne volim kad mama i tata odu na posao. I počela sam puno čitati. Jučer sam pročitala cijelog Koku u Parizu. Mami je drago što volim čitati. Znam to jer je kad smo gledali film Grof Monte Cristo, stalno govorila da je knjiga puno bolja. Kada me mama ne pusti kod susjeda da se igram s drugom djecom (a to je dosta često jer kaže da djeca ne smiju često biti kod susjeda), onda čitam ili odem u brdo ispred kuće. Tamo se pretvaram da sam Sanja Doležal i pjevam. Ili da sam princeza i da se ljuljam na ljuljačci i da se smješkam svim ljudima. Inače se baš ne volim dugo ljuljati na ljuljačci jer mi bude mučno. Moram ti reći i da sam ove godine počela ići na literarnu sekciju u školi. Učiteljica kaže da jako lijepo pišem pjesme. Ja bih radije išla na ritmiku, ali tata kaže da od toga neću imati nikakve koristi. Zato sama plešem na septičkoj i zavežem na štap komadić trake iz kazete pa izgleda kao ona vrpca kakvu imaju gimnastičarke na olimpijskim igrama. Pokušala sam plesati i sa loptom, ali sam skoro razbila glavu. Ne znam što još trebaš znati o meni. Volim balone. I igrati s tatom košarku u kuhinji. Koristimo za to spužvastu lopticu jer mama se boji da ćemo nešto slomiti. Znam i napraviti stoj uza zid i zvijezdu. To sada stalno radim. Mama kaže da sam kao beba jako voljela ljubičastu boju i da sam uvijek nju birala za crtanje. To mi je čudno jer mi je sada ta boja baš tužna. Sad svima govorim da najviše volim plavu boju iako zapravo ne mogu uopće odlučiti koja mi je najdraža. Volim i ptice. Jedan naš susjed je lovac i jednom nam je donio tri ranjene crne ptice. Čuvala sam ih dok nisu umrle. Volim i more. Zamišljam često kako putujem brodom i doživim brodolom i živim na pustom otoku. Volim i kad moja mlada teta dođe i našminka me plavom olovkom za oči. Tada mi kaže da sam jako lijepa. Ona je isto jako lijepa. Sigurno ću se i ja šminkati kad odrastem. Ne volim što mama zatvori grilje kad pada kiša. Kaže da je to zato da ne uđe voda u kuću. Šteta, jer volim gledati kako pada. Kao ona plavokosa gospođa iz reklame za prozore. Toliko od mene. Nadam se da ti se sviđa moj rukopis. Svi kažu da lijepo pišem. Potraži me kad odrastem. Nadam se da ćeš me zagrliti kao što je dečko zagrlio curu kad je izlazila iz sudnice, u seriji Murphy Brown. Mi se tu baš ne grlimo puno, a meni je to baš lijepo. Šaljem ti puno poljubaca, X. P.S. Rekla sam najboljoj prijateljici da ću ti pisati pa mi je ona rekla da pozdraviš svog najboljeg prijatelja jer nam je nekako logično da, kako smo nas dvije najbolje prijateljice, tvoj najbolji prijatelj bude njezina sudbina. Reci mu da je ona isto super. * * * 27. 03. 2008. Spremam se na posao. Šminkam se. Upalila sam jako svjetlo iznad ogledala jer puder treba dobro razmazati. Da se ne vide prijelazi na čeljusti i vratu. Razmazujem. Ne prikriva dovoljno ožiljak od posljednjeg prištića. Na tom mjestu ostaje tamna mrlja. Zatim crna olovka, maskara. Trepavice su mi na vrhovima svijetle. Kad maknem kosu, kaže moja frizerka, izgledam kao lijep dečko. To je zbog četvrtaste brade. Sjetim se da sam kao dijete voljela Gabrielu Sabatini. I ona bi bila lijep dečko. Zbog četvrtaste brade. Usne su mi preblijede. Uokvirim ih olovkom za nijansu narančastijom no što bih htjela. Zove se 1000 kisses. Pitam se na kakve poljupce misle. S obzirom na to da će boja s usana do podne nestati, čak i bez poljubaca, pretpostavljam da ne misle na iste kao ja. Ugasim svjetlo iznad ogledala. Lice u sjeni izgleda bolje. Dugo se gledam i pamtim. Nema smisla pamtiti pore oko nosa. Usne oblikujem u osmijeh. Proučavam zube. Još uvijek su bijeli unatoč prevelikim količinama kave. Može li se nestati iz ogledala? Zamišljam kako jednom dolazim da se pogledam, da provjerim da još postojim, i da ne vidim ništa. Pretpostavljam da se ne bih previše iznenadila. Dobro izgledam. Traperice su još uske od pranja, narančasta majica s kapuljačom ima lijep izrez. Volim jarke boje. U njima nisam nevidljiva. Kosa mi je predugačka. I pretamna. Nevidljiva. A mora se biti vidljiv da bi sudjelovao u svijetu. Izlazim na ulicu. Otključavam auto i palim radio. Pjevam da ne mislim. Često mislim zlo pa pribjegavam trikovima. Nitko ne ide kamo ja idem. Postojim da popunim prostor koji bi bez mene bio prazan…. Vozim kući. Osjetim kako mi se oči pune suzama. Razmišljam da sjednem negdje na kavu, ali nemam vremena. Koncentriram se na vožnju. Uvijek pazim da ne učinim nepopravljivu štetu. Kod kuće, uljez. Sjedam u kuhinju i uzimam čašu vode. Nisam gladna iako još ništa nisam jela. Samo sjedim. Čekam da dođe vrijeme da idem nekud gdje nitko ne ide. Je li popunjavanje prostora glup razlog za postojanje? Nema zagrljaja kao u seriji Murphy Brown. Razmišljala sam često da u zaljevu, gdje sam onu poruku bacila u more, struje nisu dovoljno jake. |
- 11:54 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Ožujak 2009 (2) Veljača 2009 (1) Travanj 2008 (1) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (3) Prosinac 2007 (1) Studeni 2007 (5) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
"Somehow, something always happens just before things get to the worst. It is as if Magic did it. If I could only just remember that always. The worst thing never quite comes." F. Burnett, A Little Princess |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||